hrvatski

Odgovornost, povjerenje i vjerodostojnost medija iz perspektive medijskih djelatnika: primjer urednika katoličkih glasila

Polazeći od pitanja, koliko osobna religioznost utječe na povjerenje u medijske sadržaje te mogu li i na koji način vjerski – u inom slučaju katolički – mediji, doprinijeti jačanju povjerenja u medije, u zemlji u kojoj se većina stanovništva izjašnjava vjernicima, u radu progovaramo o vjerodostojnosti medija u surječju sa suvremenim izazovima medijskome djelovanju. Pri tome, s osobitim obzirom uzimamo u obzir brzinu objava informacija, zatim prisutnost lažnih vijesti, senzacionalizam, govor mržnje i brzo širenje vijesti putem društvenih mreža. Svoje promišljanje temeljimo i na podacima kako je među hrvatskim građanima opalo povjerenje u tisak te o niskom povjerenju u informacije objavljene na društvenim mrežama, posebno među onima koji se izjašnjavaju praktičnim vjernicima (Baloban, Črpić, Ježovita 2019). Istraživanje provedeno krajem devedestih godina, koje je uključivalo i hrvatske katoličke medije, pokazalo je da je prisutna niska razina povjerenja u svjetovne medije s nešto pozitivnijim odmakom u odnosu na one katoličke (Črpić i Mataušić 1998). Istraživanja su također pokazala kako se katoličke medije malo čita / sluša, ali im se svjedno vjeruje (Peran 2012). U skladu s tim rezultatima o povjerenju u medije, novinarstvo je bilo na kraju popisa najcjenjenijih profesija s niskom ocjenom profesionalne reputacije (Kanižaj i Skoko, 2010 ; Jokoš i Kanižaj 2012 ; Sušić, Kolić Stanić i Jurišić, 2016). Početna je pretpostavka našega istraživanja kako je suvremeno nepovjerenje u medije, prisutno i u odnosu na katoličke medije, a prilagodba recipijentima u skladu s digitalnim odrednicama iziskuje i promjenu strukture sadržaja te posljedično utječe i na vjerodostojnost objavljenoga sadržaja. Sudionici našeg kvalitativnog istraživanja bit će glavni urednici katoličkih medija, koji su s jedne strane po svojoj nakladi i čitanosti manjinski, a s druge strane, obraćaju se većini građana (široj publici). Pri tome je važno istaknuti kako dokumenti Katoličke Crkve izričito govore ne samo o profesionalnim načelima medijskih djelatnika, nego i o odgovornosti za medije i njihovu kvalitetu jednako za kreatora i korisnika medijskih sadržaja. Također se traži i upozorava na važnost i konstantnost medijskog obrazovanja publike (Communio et Progressio 1971, Crkva i mediji 2006). Metodom dubinskih intervjua propitujemo proces selekcije medijskog sadržaja namijenjenog objavljivanju u katoličkim medijima te na razini razumijevanja kredibiliteta struke poimanje odgovornosti u odabiru i prezentaciji tema. Također, zanima nas: shvaćanje glavnih urednika katoličkih glasila o utjecaju medija na kreiranje stavova kod publike, o medijskoj pismenosti, načinima korištenja medija i vrednovanje medijskih sadržaja u njihovu svakodnevnom radu, kao i odgovorima na izazov lažnih vijesti i govora mržnje. Naposljetku, polazeći od pretpostavke, kako su vjerske zajednice u objavama svjetovnih medija često marginalizirane i djelomično obilježene političkom konotacijom, posebno nas zanima koliko su vjerska glasila i emisije religijske tematike u ulozi „glasnogovornika vjerskih zajednica“, odnosno, koliko se medijskog prostora u katoličkim medijima daje temama od općedruštvenog interesa i koliko se pri kreiranju medijskog sadržaja koriste različiti izvori informacija, odnosno, jesu li ispitanici svjesni garniranja sadržaja. Naposljetku, istraživanjem želimo saznati kolika je razina medijske odgovornosti glavnih urednika te na koji način vrednuju vlastitu osobnu i profesionalnu odgovornost.

povjerenje u medije, katolički mediji, medijski djelatnici, lažne vijesti, medijska odgovornost

nije evidentirano