hrvatski

Ismijavanje političkih protivnika u doba humanizma: primjer Eneje Silvija Piccolominija

Ismijavanje, odnosno izvrgavanje nekoga podsmjehu okoline, moćno je političko oružje. Njime se protivnika predstavlja kao neozbiljnoga, smiješnoga i, samim time, bezopasnoga. Autori u doba renesansnog humanizma često su koristili metode ismijavanja kako bi političke protivnike svojih mecena predstavili kao nespretne i maloumne figure, te ih tako u očima intelektualne javnosti učinili manje prijetećima. U doba kada je moć u znatnoj mjeri ovisila o ugledu, te su mnogi vladari upošljavali humaniste da im pišu hvalospjeve, ovakvo izvrgavanje ruglu moglo je imati razorne posljedice. Naposljetku, čak i najsposobniji moćnik može izgubiti ugled ukoliko ga se predstavi kao osobu koja plače kao malo dijete kada ne dobije ono što želi. Enea Silvio Piccolomini (1405-1464), političar, diplomat, heretik i papa, rado je svoje političke neprijatelje predstavljao kao takve, a njegov istančan smisao za humor mnoge je izvrgnuo ruglu. Budući da je tijekom svoga života nekoliko puta promijenio političko usmjerenje, također se mijenjao i skup njegovih protivnika. Proučavanjem korištenja metode ismijavanja u njegovim spisima možemo mnogo toga naučiti o metodama političke propagande ili difamacije u doba humanizma, kao i o metodama opinion making-a u doba kada je pisana kultura tek uzimala maha. Također možemo sagledati kakva je vrsta humora rezonirala kod njegovih suvremenika, te što je neku osobu činilo smiješnom u njihovim očima.

Humanizam ; Enea Silvio Piccolomini ; Latinska književnost

nije evidentirano