hrvatski

Znanost o književnosti između filozofije i neuroznanosti

Jedan od značajnijih aspekata bogatog opusa prof. Solara zasigurno čine njegove rasprave o odnosu znanosti o književnosti prema filozofiji (književnosti) s jedne strane te ostalim znanostima (kako prirodnim, tako i društveno-humanističkim) s druge. Iako je prof. Solar svoje najznačajnije radove o toj temi objavio još 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, ti su radovi i danas itekako poticajni za razmišljanje, a sama tema jednako aktualna kao i tada. Namjera je ovog izlaganja pozabaviti se iznova tim problemskim sklopom u svjetlu recentnih razvoja u filozofiji i neuroznanostima. Polazište izlaganja čini poimanje filozofije Wilfrida Sellarsa, jednog od najznačajnijih američkih analitičkih filozofa druge polovice dvadesetog stoljeća. Prema Sellarsu, cilj filozofije nije otkrivanje novih istina o svijetu već refleksivno „snalaženje“ u predmetnim područjima pojedinih znanosti i uspostavljanje veza među njima, odnosno ujedinjavanje raznorodnih spoznaja do kojih različite znanosti dolaze. Pritom najveći izazov za suvremenu filozofiju, smatra Sellars, predstavlja raskol između prirodnih i društveno-humanističkih znanosti te je stoga upravo spajanje tih dviju suprotstavljenih perspektiva u jednu jedinstvenu sinoptičku sliku svijeta glavni zadatak filozofije danas. Na tragu takvog poimanja filozofije uopće, ovo će izlaganje ponuditi mogući model filozofije književnosti prema kojemu bi zadaća takve discipline bila uspostavljanje odnosa između spoznajno bogate i raznovrsne tradicije znanosti o književnosti s jedne strane te suvremene neuroznanosti, kao svakako najrelevantnije prirodoznanstvene discipline za proučavanje književnosti, s druge. Neuroznanosti su, naravno, iznimno široko i interdisciplinarno razgranato područje pa svakako valja naglasiti da će se izlaganje ograničiti na recentna zbivanja u kontekstu komputacijskih (teorijskih) neuroznanosti, točnije na teoriju „prediktivnog kodiranja“ ili „prediktivnog uma“, čiji je rodonačelnik Karl Friston, a koju su nedavno u kontekst filozofije uveli najprije Jakob Hohwy (2013), a potom i Andy Clark (2015). Nakon što prvi dio izlaganja razloži osnovne pojmove i postulate ove teorije, drugi će dio pokazati na koji se način neuro-komputacijski mehanizmi koje teorija prediktivnog uma postulira mogu dovesti u plodonosan odnos s nekima od klasičnih mjesta dvadesetostoljetne tradicije znanosti o književnosti, odnosno teorije književnosti. Naglasak će biti na temeljnim pojmovima teorije recepcije, no pokušat će se u osnovnim crtama sugerirati i moguće veze s postulatima ruskog formalizma i naratologije.

Milivoj Solar, znanost o književnosti, filozofija, Wilfrid Sellars, komputacijske neuroznanosti, prediktivno kodiranje

nije evidentirano