hrvatski

Recepcija Medinijeve Povjesti hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku

U godinama neposredno nakon objavljivanja Medinijeve Povjesti hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku (1902.) tiskano je nekoliko prikaza njegova djela u dubrovačkim časopisima (Crvena Hrvatska, Dubrovnik, Srđ), što je razumljivo jer je autor Dubrovčanin, te u bečkom Archiv für slavische Philologie zadarskom Glasniku Matice dalmatinske, tršćanskom Jadranu, novosadskom Letopisu Matice srpske, sarajevskom Školskom vjesniku, a ponajviše u zagrebačkim književnim časopisima (Agramer Zeitung, Kolo, Vienac), što je također razumljivo, obzirom na nacionalni okvir samog predmeta Medinijeve knjige. Poseban osvrt zaslužuju prikazi što ih napisali književni povjesničari ; tako u Viencu izlazi prikaz Medinijeva djela što ga potpisuje Branko Vodnik, u Školskom viesniku svoj prikaz donosi David Bogdanović, u zadarskom Glasniku Matice dalmatinske prikaz objavljuje Tomo Matić a u berlinskom Archiv für slavische Philologie Milan Rešetar. Zastupajući tezu o srpskoj naravi dubrovačke književnosti o Medinijevu djelu u Srđu piše i Petar Kolendić. Medinijevo djelo u svojim književnopovijesnim pregledima hrvatske književnosti objavljenim sredinom i krajem XX. navode književni povjesničari Slavko Ježić, Miroslav Šicel i Dubravko Jelčić. Izdvojivši Medinijevu raspravu „Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina“ na nj se poziva i Mihovil Kombol, dok Ivo Frangeš u svom književnopovijesnom pregledu Medinija uopće ne spominje. Miroslav Šicel nalazi da Milorad Medini, slično kao i Milčetić, iskazuje određena htijenja u prevladavanju isključivosti filološke metode i to unošenjem nekih novih, pozitivističkih metoda, što ga izdvaja u odnosu na koncepcije povijesti hrvatske književnosti u XIX. stoljeću, budući je njihov rad pretežno bio skupljački i izrazito filološki. Smještajući Medinija u povijesni razvitak hrvatske književne historiografije Dubravko Jelčić ga navodi među autorima koji su stvarali „parcijalne književno-povijesne prosudbe“, nalazeći da je u pristupu svojoj Povjesti hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku (1902.) pošao sa stajališta kulturnog materijalizma.

Milorad Medini

nije evidentirano