hrvatski

Motivi i postupci klasičnih historiografa Dubrovačke Republike

Od kraja 19. stoljeća do danas objavljena su u odgovarajućim kritičkim izdanjima brojna djela klasičnih historiografa iz vremena Dubrovačke Republike. Njihovi tekstovi sve više postaju važno pomagalo današnjem istraživaču u rasvjetljavanju tajni iz vremena srednjovjekovne komune, a zatim Dubrovačke Republike, i prirodno dopunjuju arhivska vrela. Zato je korisno ocijeniti koja su bila polazišta dubrovačkih autora, što ih je motiviralo u njihovu radu, kako su prilazili povijesnoj istini i kako su se prilagođavali i odolijevali teškoćama na koje su pritom nailazili i kao klerici i kao svjetovnjaci. Istražujući njihove motive i postupke u radu, uočavaju se slabosti poput plagiranja, sklonosti osobnoj promociji i oštroj (katkad i neutemeljenoj) polemici, ali i bogatstvo izobrazbe, širina pristupa i odgovorno shvaćanje rada. Najveći zamah ostvaren je u 16. i u 18. stoljeću, i to poglavito zaslugom nekolicine redovnika: benediktinaca Ludovika Cerve Tuberona, Mavra Orbinija i Euzebija Caboge te dominikanca Serafina Razzija u vrijeme humanizma, odnosno benediktinca Ignjata Đurđevića, dominikanca Serafina Marije Cerve i franjevca Sebastijana Slade u doba baroka. Pored pisanja anala, kronika i životopisa kao najčešćih historiografskih vrsta, dubrovački povjesničari dali su važan doprinos i poznavanju crkvenih ustanova, a nisu im bili strani ni programatski spisi namijenjeni širokoj publici, poput Kraljevstva Slavena Mavra Orbinija. Želeći veličati svoju domovinu, ili pedagoški djelovati unutar svojih crkvenih redova spram mlađih naraštaja, dubrovački su povjesničari pišući na latinskom i talijanskom jeziku ostavili trajno svjedočanstvo svoje kulturne baštine. Iako su znatan doprinos razvitku klasične dubrovačke historiografije dali stranci poput Razzija i pijarista Francesca Marije Appendinija (pred sam pad Republike), ipak je klasična dubrovačka historiografija, poput lijepe književnosti, ostala trajan ponos domaće misli.

Dubrovačka Republika, historiografija, kritička izdanja, plagiranje, polemike, pragmatika

nije evidentirano