hrvatski

Dominikanci u Dubičkom arhiđakonatu Zagrebačke biskupije

Odluka o osnivanju dominikanske provincije na području Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva donesena je na drugoj Općoj skupštini Reda održanoj 1221. godine u Bologni. Zadaća je povjerena Pavlu Dalmatincu koji sa suradnicima utemeljuje prve samostane na našem tlu. Osim važnih strateških samostana poput onog u Dubrovniku (osnovan oko 1225.) ili u Zagrebu i Čazmi (osnovani oko 1228.), osobito važni samostani bili su oni u Dubičkom arhiđakonatu Zagrebačke biskupije kao ishodišta propovjedničkog rada na njezinu jugoistoku i u srednjovjekovnoj Bosni. Dolazak dominikanaca u Dubicu uvezuje se s godinom 1235., kada je Koloman s križarskom vojskom prolazio kroz Bosnu i Hum. Pouzdano je djelovao do 1468. godine. Nije poznato točno vrijeme odlaska dominikanaca, ali se uklapa u tijek njihova napuštanja kontinentalne Hrvatske i povlačenja na prostore uzmorja i otoka. Prvi pisani trag dominikanske nazočnosti u Bihaću isprava je iz 1266. godine u kojoj se spominje prior tamošnjeg dominikanskog samostana, što svjedoči o već razvijenom obliku samostanskog života pa se dolazak dominikanaca u ovaj grad može tražiti već u prvoj polovici 13. stoljeća. Samostan je tijekom svoga postojanja doživljavao svojevrsnu krizu identiteta, koja oslikava i širu društvenu sliku. Najprije je pripadao zajedničkoj provinciji Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva sa sjedištem u Budimu, a zatim se 1477. spominje njegova pripadnost Dalmatinskoj provinciji. Na kraju je zajedno s onim u Senju i Modrušu od 1508. tvorio samostalnu Senjsku ili Hrvatsku kongregaciju. Otomanskom okupacijom prestala je dominikanska nazočnost na ovim prostorima, a ostali su tek rijetki materijalni i pisani spomenici njihova rada.

Red propovjednika, dominikanci, Dubički arhiđakonat, Zagrebačka biskupija, Dubica, Bihać

nije evidentirano