hrvatski

Josip Alebić

Umjetnički se put Josipa Alebića geografski može opisati geometrijskim likom trokuta s vrhovima u gradovima Osijeku, Beogradu i Sarajevu. Rastrganost među trima gradovima dijelom je utjecala i na rastrganost u recepciji njegova cjelokupnog opusa budući da se istovremeno u sva tri grada podjednako mogao osjećati strancem i domaćinom. Rođenjem vezan uz Osijek, studijem uz Beograd, a poslom ponajviše uz Sarajevo gdje je radio na Akademiji likovnih umjetnosti, Alebić je neprestano morao balansirati između vlastitoga umjetničkog puta i okruženja u kojem se nalazio. Uslijed izbivanja iz Osijeka nije se u dovoljnoj mjeri pozicionirao u umjetničkom životu rodnoga grada i Hrvatske općenito. Ipak, redovito se pojavljivao na osječkom Biennaleu Slavonaca (koji od svoga petnaestog izdanja iz 1997. postaje Slavonski biennale), Hrvatskom triennalu akvarela, Hrvatskom trijenalu grafike, Hrvatskom tijenalu crteža ili na godišnjim izložbama recentnih radova Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u Zagrebu održavajući na taj način izlagački kontinuitet i u matičnoj zemlji. U Osijeku je bio osobito aktivan u ratnom periodu kada je djelovao u Udruzi likovnih umjetnika „PRIZMA“ iz Osijeka te izlagao s kolegama umjetnicima na brojnim izložbama održanim u prvoj polovici devedesetih. Unatoč tomu, za hrvatske je povjesničare umjetnosti njegov opus ostao slabo i nedovoljno poznat. Razlog svakako leži i u činjenici da je samostalne izložbe održavao vrlo rijetko i najčešće u Osijeku. Ne čudi stoga što ga Grgo Gamulin ne spominje u svojoj sintezi Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća gdje bi svakako mogao naći svoje mjesto uz Franu Šimunovića, Otona Glihu i Jozu Jandu u poglavlju Slikari strukturiranog krajolika. Njegova se imena i djela ne dotiče ni Sandra Križić Roban u najnovijem pregledu hrvatskoga poslijeratnog slikarstva objavljenom 2013. pod nazivom Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas: odgovornost slike u vrijeme nestrpljivog pogleda – možda zbog nedovoljne odgovornosti njegovih slika, a možda i zbog nestrpljivoga našeg stručnog pogleda. Umjesto na temelju slika, Alebić je u domovini bio zapaženiji s obzirom na svoje grafike i crteže te je redovito sudjelovao na grafičkom trijenalu i trijenalu crteža. Beogradu se nije često vraćao nakon završetka poslijediplomskoga studija u klasi Stojana Ćelića 1974. godine kod kojega je prethodno i diplomirao. Sarajevo se pak možda i nije pokazalo najboljom sredinom za Alebićev temperament jer slikar iz toga podneblja nije crpio gotovo nikakve utjecaje i impresije ostajući uvijek iznova i trajno vezan za geografiju svoga rodnog kraja jer upravo motivima Slavonije i ravničarskoga pejzaža odiše cjelokupni opus koji je nastajao više od četrdeset godina. Prilikom pripremanja posljednje velike samostalne izložbe u Somboru 2014. godine, na upit zašto slika isključivo motive slavonskoga pejzaža, Alebić je jednostavno odgovorio: „Pa, tu sam odrastao...“ Doista, kod njega je proces odrastanja bio istovjetan procesu izrastanja iz slavonskoga tla koji nikada nije ostao lišen korijena i njegovih razgranatih dlačica. Iako je slikar nakon što je izrastao iz mulja panonskoga bazena vlastiti životni put nalazio na nekom drugom tlu – onom gradskom – njegovo se slikarstvo nastavilo hraniti humusom slavonske ravnice i ritskih močvara, a sve u želji da nepretencioznim temama pokuša dotaknuti univerzalni dio sebe i čovjeka uopće. Alebić se već za vrijeme studija definirao kao slikar snažna pogleda i s istančanim osjećajem za aktivno gledanje. Naslikani portreti i mrtve prirode, kao i slike običnih predmeta iz svakodnevice kojom je bio okružen, nametnule su se kao početak sigurnoga slikarskog putovanja u kojem je Alebić odbijao robovati narativnom karakteru prikaza bazirajući se na pikturalnim kvalitetama svojih platna što ga je konačno odredilo kao slikara koji pretendira prikazu tek isječka stvarnosti jer isječak je koji Alebić uprizoruje uvijek dovoljan da bi se otkrila cjelina koju prikazuje. Dugi niz godina tako nastaju prikazi zemljišta i močvara u kojima se ne vidi horizont nego samo detalj tla ili močvare, dok slikarska obrada svjetlosti u prizoru pokazuje kako Alebić s njom računa dajući joj važan status. U devedesetima je Alebić još uvijek bio fokusiran na zemljišta premda se počinje javljati motivska promjena pri čemu se slikar s pejzaža opet vratio prikazima običnih predmeta iz svoga okruženja. Ovoga su puta to bili emajlirani lavori koje je intenzivno radio od 1998. do 2001. godine. U ciklusu Lavora slikar motiv nastavlja tretirati kao i ranije gledajući ga odozgor i približavajući se po slobodi interpretacije viđenoga apstraktnom slikarstvu čije se odjeke prethodno može naći i u nekim Zemljištima. Nakon ciklusa Lavora započinje nova faza Alebićeva slikarstva u kojoj isječak motiva ustupa mjesto cjelovitu prizoru. Ulazi tada na velika vrata na Alebićeva platna i crta horizonta tako da sunčeva svjetlost koju se do tada moglo pratiti tek u igri odbljesaka dobiva svoje eksplicitnije značenje. Podizanjem pogleda prema panorami slavonske ravnice s nepreglednim poljima suncokreta čije povijene glave odaju stanovitu sjetu, Alebićeve slike kao da počinju gubiti pikturalnu energiju poteza i boje vidljivu u ranijim ciklusima. Ipak, ona ne nestaje u potpunosti o čemu svjedoče prikazi ljeta nastali u prvoj dekadi novoga tisućljeća u kojima slikar više nego uspješno uspijeva ponovno vratiti snagu alebićevske slike utemeljenu, objašnjenu i oslikanu već početkom sedamdesetih kroz Plavi pejzaž i Plavu draperiju. Materičnost je Alebićevih radova gusta i nabijena te svaki pedalj njegovih platna odaje težinu poteza i treptaj boje koja se ne gubi čak ni onda kada se razigrani impast pretoči u stidljivi lazurni nanos koji tek lagano prlja podlogu fasetirajući prizor. Treperavo vezenje poteza na njegovim zemljištima te nepregledna polja suncokreta koji svoje glave podređuju suncu, prikazi šuma i močvara te brojni drugi motivi Alebićeve duge slikarske prakse odaju postojanost i trajnost kako na morfološkoj tako i na motivskoj razini. Kao što se njegovi suncokreti podređuju suncu tako i slikar vlastitu sliku neprestano podređuje igri odbljesaka svjetlosti. Spomenuta materičnost te suigračka logika svjetlosti i motiva bila je i ostala do danas specifičnost Alebićeva umjetničkog pristupa u kojem je autor neprestano tragao za najboljim rješenjima, premda više unutar vlastitoga bića nego na tematskom i motivskom planu često se kolebajući između želje da oslika isječak ili uprizori cjelinu. To kolebanje omogućuje da se njegov opus podijeli na dva dijela – onaj do prijelaza tisućljeća te onaj koji započinje raditi od suncokreta (2002.) do danas. Ipak, i ovu podjelu treba shvatiti i doživjeti tek uvjetno jer kao što od uprizorenja isječka odstupa u nekoliko prikaza Šume kod Šaga (1994.) tako i u nekim kasnijim slikama kao što su Ljeto I (2007.) i Ljeto II (2007.) još uvijek temeljnu gradbenu logiku određuje oslanjanjem na prizor neuvjetovan silnicama horizonta. Uz slikarski se dio opusa važno dotaknuti i Alebićevih crteža i grafika. U njima se autor drži motiva kao i na platnu što ukazuje na motivsko- tematski paralelizam, no ovdje kao da je slikar nešto slobodniji i opušteniji ; kao da zakoni slikarstva koje uvažava na platnima ovdje izostaju pružajući mu toliko žuđenu nesputanost koju će u slici nešto teže ostvariti. Premda u slici dimenzijama i brojem obilniji, Alebićev je opus u crtežu i grafici slobodniji i samosvojniji jer slikar tu nije okrenut obožavanju propozicija medija. Štoviše, crteži i grafike predstavljaju posebnu i važnu dionicu opusa jednog vrsnog slikara koji je ovdje nadišao krutost svoga estetskog stava (napose onoga potonjeg) i zajahao na povjetarcu slobode u potragu za umjetničkom afirmacijom u svojoj zemlji. Treba istaknuti da se u ovoj monografiji nije previše inzistiralo na revalorizaciji Alebićeva opusa budući da se njegova kvalitativna dimenzija s estetske razine uopće ne dovodi u sumnju. Prvenstveni je cilj bio oslikati riječima ono što je Alebić ispisao u svojim djelima koja naposljetku jedina i mogu govoriti o svom tvorcu jer nastaju u oku slikara koje je ogledalo njegove duše. A duša – to je sam tvorac. Zaključiti se stoga može s tezom Jacquesa Lacana kako slika jest u našem oku kao što smo i mi u toj slici. Alebić je dakle utkan u svoj opus kao i opus u njega.

Alebić ; pejzaž ; slikarstvo

nije evidentirano