hrvatski

Sintaktička obilježja spontanoga govorenog jezika

Istraživanja govorenoga jezika započela su već šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Lyons istaknuo da su razlike govorenoga i pisanoga jezika očite u samim strukturama, odnosno obilježjima gramatike i rječnika (Lyons, 1968). Dosadašnja su istraživanja pokazala da se govoreni iskaz u mnogočemu razlikuje od pisanoga, na leksičkoj (manji stupanj leksičke raznolikosti, drugačija zastupljenost vrsta riječi) i sintaktičkoj razini (manja raznolikost i složenost sintaktičkih struktura, eliptični i fragmentirani iskazi, česta ponavljanja i pogrešna započinjanja). Uzroci navedenih razlika leže u ograničenoj mogućnosti i drugačijem tijeku obrade planiranja govorenoga iskaza, mogućnostima oslanjanja na neverbalnu komunikaciju i kontekst te izbjegavanju redundancije s ciljem postizanja komunikacijske ekonomičnosti (Linell, 1988 ; Miller i Weinart, 1998). Neka istraživanja u hrvatskome jeziku pokazala su slične rezultate, ali kao mjeru sintaktičke složenosti najčešće uzimaju samo prosječnu duljinu iskaza (Olujić i Matić, 2017). S obzirom da postoji malo spoznaja o spontanom govorenom jeziku izvornih govornika hrvatskoga, posebice u usporedbi s mnoštvom istraživanja o pisanom jeziku, cilj je ovoga rada proučiti pojavnost sintaktičkih konstrukcija hrvatskoga spontanog govorenog jezika. Temeljna pitanja rada su odrediti u kojim se omjerima pojavljuju sintaktičke konstrukcije te postoji li razlika u pojavnosti konstrukcija i njihovim omjerima s obzirom na broj sudionika komunikacije (dijalog ili konverzacija). Za potrebe istraživanja iz Hrvatskog korpusa govornog jezika odraslih (HrAL ; Kuvač Kraljević i Hržica, 2017) izdvojeni su jezični uzorci 30 izvornih govornika, dobnog raspona od 18 do 86 godina (M=37, 4). Iz svakog transkripta izdvojeno je i analizirano prvih 100 surečenica dominantnog govornika. Govoreni niz razdijeljen je na surečenice i eliptične konstrukcije. Prema pravilima propisanima gramatikom hrvatskoga jezika, surečenice su označene prema vrsti (jednostavne, nezavisnosložene i zavisnosložene surečenice). Podaci deskriptivne statistike pokazuju da u spontanom govoru odraslih govornika prevladavaju jednostavne rečenice (33, 94%), zatim zavisnosložne (22, 67%) i nezavisnosložene (19, 82%), a četvrtina iskaza je eliptična (15, 51%, npr. odgovori na pitanja) ili ima funkciju diskursne oznake popunjivača (8, 06%, npr. kažem, velim, kužiš, znaš, to je to, itd.), što je u skladu s već opaženom tendencijom pojednostavljivanja i fragmentiranja govorenog jezika. Daljnjom statističkom analizom ustanovljeno je da ne postoje razlike u pojavnosti konstrukcija s obzirom na broj sudionika razgovora.

Hrvatski korpus govornog jezika ; spontani govoreni jezik ; sintaktičke konstrukcije

nije evidentirano