hrvatski

Proširenje kognitivnoga modela paničnoga poremećaja: čemu nas uči doživljaj vremena?

Svrha ovoga istraživanja bila je istražiti osnovne pretpostavke proširenja kognitivnoga modela paničnog poremećaja koje objedinjuje faktore anksiozne osjetljivosti, strepećeg kognitivnog stila, doživljaja stresa i protoka vremena u osoba s paničnim poremećajem. Metodologija: Istraživački uzorak sačinjavali su sudionici kliničke skupine s paničnim poremećajem (N=30) kao i sudionici usporedne skupine (N=30). Istraživački problemi provjereni su kvazieksperimentalnim nacrtom koji je uključivao mjere fiziološke aktivnosti i subjektivne procjene pobuđenosti u situacijama procjene vremena tijekom opuštanja, iščekivanja i primjene stresora. Nadalje, provjeren je odnos osobina anksioznosti, anksiozne osjetljivosti i strepećeg kognitivnog stila te mjera fiziološke i subjektivne pobuđenosti i doživljaja vremena s obzirom na situacije i pripadnost skupini. Rezultati: Osobe s paničnim poremećajem donekle su fiziološki i subjektivno reaktivnije u odgovoru na stresor. Za osobe s paničnim poremećajem vrijeme tijekom stresa teče sporije u odnosu na opuštanje te se kraće zadržavaju u situaciji primjene stresora. Doživljaj sporijega protoka vremena povezan je s izraženošću anksiozne osjetljivosti u ovih sudionika. Subjektivno doživljena promjena pobuđenosti nakon stresora uvećava se s izraženošću osobine strepećeg kognitivnog stila, kao i tjelesnih ili socijalnih strepnji u osoba s paničnim poremećajem. U usporedne skupine ovaj je doživljaj uvećan tek s izraženošću tjelesnih strepnji. Zaključak: Dobiveni nalazi potvrđuju smjer pretpostavki proširenja kognitivnoga modela paničnoga poremećaja. Rezultati ističu potrebu razmatranja uloge distorzija u percepciji vremena i dinamike fiziološke i subjektivne stresne pobuđenosti u nastanku, intenziviranju i održavanju paničnoga poremećaja.

anksiozna osjetljivost, strepeći kognitivni stil, panični poremećaj, stresna reaktivnost ; doživljaj vremena

nije evidentirano