hrvatski

Imenični genitiv množine u slovnicama Šime Starčevića

Godine 1812. objavio je Šime Starčević hrvatsku slovnicu pod naslovom "Nòvà ricsôslovica ilìricskà" te prijevod francuske slovnice Dominiquea Josepha Mozina pod naslovom "Nòva ricsôslovica iliricsko-francèzka". U objema slovnicama, koje su nastajale gotovo istodobno (prva u "Pridgovoru" ima nadnevak »1. Sîesnja 1812.«, a u drugoj u "Pridgovoru shtiocu" stoji »napisana 28. Prosinca 1811.«), valja uočiti beziznimnu porabu dočetnoga "-h" u imeničnome genitivu množine. Beziznimnu kako na razini jezika kojim se opisuje, tj. metajezika (u objema slovnicama), tako i na razini jezika koji se opisuje (u slovnici hrvatskoga). To se »drùgò padànje vechbroja«, u svima sklonidbama, lijepo vidi u naslovu prvoga poglavlja slovnice francuske: "Od Slovah, Slovakah, i Ricsih kao glasovah". U radu se potanko obrazlažu razlozi koje navodi sam Starčević za takav lik toga rodnika višebrojnoga. Zatim se podsjeća na dvije raspre koje su se vodile oko toga padeža: na onu sredinom devetnaestoga stoljeća, kao i na onu devedesetih godina prošloga stoljeća. Potom se sučeljavaju mišljenja Vatroslava Jagića i Augusta Schleichera o tome padežu, te se upozorava na Schleicher–Ivšić–Lászlóov stavak o tome da je u genitivima množine s dočetnim "-h" posrijedi prijenos lika iz lokativa množine. Na kraju se, nakon provedene razglobe, prikazuje poraba takva lika od Lovre Šitovića do Antuna Mažuranića pa se utoliko predlaže ponovna razmotra toga padeža u biranome, tj. uzornome sustavu hrvatskome.

Šime Starčević ; dočetno -h ; genitiv množine ; sklonidba imenica ; hrvatski književni jezik

nije evidentirano