hrvatski

Barokna sakralna arhitektura Đakovačko-osječke nadbiskupije

Cilj istraživanja koje je prethodilo ovoj knjizi bio je istražiti uvjete i načine prihvaćanja baroknog stila na području istočne Hrvatske, odnosno teritorija koji je danas pod crkvenom nadležnošću Đakovačko-osječke nadbiskupije. Budući da tamošnja sakralna arhitektura prve polovine 18. stoljeća pokazuje tipološke i oblikovne razlike u odnosu na istovremenu arhitekturu na drugim područjima kontinentalne Hrvatske, namjera je bila utvrditi ishodišta novog stila. Ona su pak prepoznata na području i u okolici Beča te na teritoriju nekadašnje Ugarske, što je logično s obzirom na činjenicu da se istočna Hrvatska nakon oslobođenja od Osmanlija našla pod izravnom upravom Habsburške Monarhije i njezina središta u Beču. U razdoblju intenzivne revitalizacije i rekristijanizacije tog područja glavni kreativni impulsi dolazili su iz sjedišta Monarhije (Beča) i to ponajviše iz samog političkog vrha (Dvorska komora, princ Eugen Savojski) te pripadnika europskog plemstva koji stječu veleposjede na novoosvojenim područjima. Pritom su bili angažirani strani arhitekti među kojima se mogu prepoznati Johann Lucas von Hildebrandt i njegovi sljedbenici, a zatim i brojni graditelji dunavskoga graditeljskog kruga koji su djelatni na podunavskom području Habsburške Monarhije, osobito na prostoru oslobođenom od Osmanlija. Stoga, realizirani projekti prezentiraju ključne struje austrijskog i mađarskog zrelog baroka. Prvi primjer gdje se prepoznaje rad Johanna Lucasa von Hildebrandta je crkva sv. Petra i Pavla u Topolju (1722.). Visokokvalitetno rješenje ove crkve označilo je novo razdoblje u arhitekturi 18. stoljeća na ovom prostoru. Sličnost topoljske crkve s ostalim Hildebrantovim projektima, zatim činjenica da je crkva narudžba princa Eugena Savojskog na njegovom beljskom posjedu te da je princ jedan od najznačajnijih promicatelja Hildebrandtova djela, upućuju na vezu s istaknutim bečkim arhitektom i potkrepljuju spomenutu atribuciju. Drugi primjer koji se može povezati s Hildebrandtom je tvrđavska crkva sv. Ane (1743) u Slavonskom Brodu, centralna građevina u obliku izduženog oktogona s kupolom unutar dvodijelnog mansardnog krova. Krasi ju istančana arhitektonska dekoracija pročelja i četiri jednako oblikovana ulaza koja joj daju paviljonski karakter. Na temelju analize i komparacije s Hildebrantovim opusom kapela sv. Ane može se smatrati Hildebrandtovim kasnim radom u kojem je sumirao gotova sva dotadašnja projektantska iskustva. S Hildebrandtom, odnosno s krugom njegovih najbližih sljedbenika može se povezati i župna crkva bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu (1733. – 1736.), čiju je izgradnju financirao barun Hilleprandt von Prandau, cijenjeni predstavnik visoke bečke aristokracije i veleposjednik valpovačkog vlastelinstva. Da je projekt naručen u Beču potvrđuje sama kvaliteta izvedene građevine, ali i arhivski izvori. Tip građevine – dvotravejna crkva nadsvođena kupolastim svodovima, potom njezina konstrukcija, kao i pojedini arhivski izvori daju naslutiti da je crkva izvorno trebala imati zvonik integriran u pročelje, što predstavlja tipično barokni način oblikovanja pročelja. Opisani arhitektonski tip sakralne gradnje je u srednjoeuropsku baroknu arhitekturu Austrije uveo Johann Lucas von Hildebrandt i to za crkve građene na posjedima visokog plemstva u Donjoj Austriji i Češkoj (Seelowitz, Stranzendorf…), a navedeni spoj dvotravejne crkve s pročelnim zvonikom ubrzo će prihvatit Hildebrandtovi sljedbenici kao rješenje za župne crkve na području Austrije i Mađarske. Iako se u valpovačkoj crkvi mogu očito prepoznati karakteristike Hildebrandtovog opusa, izostanak za njega uobičajenih dekorativnih elemenata kao i drugačiji oblik zidnih nosača (kod Hildebrandta koso, a u Valpovu konkavno) navode na zaključak da projektanta treba tražiti među njegovim sljedbenicima. Pri tome, projekti Franza Antona Pilgrama, koji je djelovao na području Austrije i Ugarske, pokazuju najviše zajedničkih osobina s valpovačkom crkvom. Čini se da iz bliskih ishodišta dolazi i utjecaj na tip centralizirane longitudinalne crkve kakav je ostvaren u župnoj crkvi u Piškorevcima (1758.), građenoj na zahtjev đakovačkog biskupa Ćolnića. Crkva pripada tipskoj skupini sakralnih građevina s jednotravejnim kvadratičnim brodom proširenim plitkim kapelama, kakve su nešto kasnije uobičajene u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Međutim, za širu primjenu navedenog kasnobaroknog rješenja sinteze longitudinalnog i centralnog prostora zaslužni su austrijski arhitekti među kojima je već spomenuti Franz Anton Pilgram i njegovi sljedbenici u čijim crkvama na području Ugarske nalazimo najbliže paralele za ovu slavonsku crkvu. Za razliku od narudžbi iz redova političkog vrha i visokog plemstva koji naručuju projekte od vodećeg arhitekte Beča Johanna Lucasa von Hildebrandta i arhitekata bliskog njegovu načinu rada, crkveni naručitelji (a naročito isusovci) okreću se graditeljima koji su aktivni na čitavom podunavskom području Habsburške Monarhije, osobito na prostoru oslobođenom od Osmanlija (pa tako i u Slavoniji i Baranji) – a koje je kao dunavsku graditeljsku baroknu školu prepoznao mađarski povjesničar umjetnosti Pál Voit. Župna i nekadašnja isusovačka crkva sv. Mihovila koja se 1733. godine nastavlja graditi po novom suvremenom projektu kao zrelobarokna verzija crkve s unutrašnjim zidnim nosačima (wandpfeilerima) može se dovesti u vezu sa spomenutim graditeljskim krugom. Naime, osječka crkva po svojim obilježjima (oblikovanje kapela i smještaj oltara) pokazuje da je njezin razvoj odvojen od hrvatskih primjera crkava s unutrašnjim zidnim stupcima 17. i 18. stoljeća, odnosno komparativne primjere nalazimo na području Habsburške Monarhije – Donje Austrije i Ugarske, odnosno djelokrugu dunavskog graditeljskog kruga, a ponajviše u mađarskim crkvama budimskog graditelja Johanna (Jánosa) Hölblinga. S obzirom da je Hölbling bio vrlo aktivan diljem Habsburške Monarhije, pa tako i u Osijeku 1733. godine, tom se graditelju opravdano može pripisati projekt pregradnje Sv. Mihovila kao zrelobarokne wandpfeiler-crkve. Na području Slavonije, uz arhitektonske tipove koji su karakteristični za podunavsko područje Srednje Europe, javljaju se i atipična rješenja poput franjevačke crkve u Slavonskom Brodu. Unutrašnjost crkve karakteriziraju oltarne niše upisane u zid, između kojih su pilastri koji nose vijenac koji neprekinuto teče brodom i prozorima u svodnoj zoni. Takva su rješenja rijetka na srednjoeuropskom području i zapravo odaju talijansku graditeljsku tradiciju. Primjere bliske ovome u 18. stoljeću nalazimo u Istri (kasnopaladijevske crkve) te jednostavniju inačicu u crkvama koje se gradili venecijanski inženjeri u Dalmaciji. U slučaju brodske franjevačke crkve po svoj prilici riječ je o radu vojnih inženjera koji su tada prisutni na velikim graditeljskim pothvatima izgradnje utvrda u Osijeku i Slavonskom Brodu, odnosno na graničnom području prema Osmanskom Carstvu. Istovremeno s tim kvalitetnim primjerima koji prate suvremene trendove austrijskog i mađarskog baroka, u većem broju javlja se i skromnija crkvena arhitektura koja nastavlja graditeljsku praksu prethodnih razdoblja, tradicionalnih tlocrtno-prostornih rješenja s tek minimalnim prilagodbama koje zahtijevaju nove potrebe crkve i liturgije. Ovoj skupini pripadaju jednoprostorne crkve i longitudinalne crkve sa svetištem užim od broda. U istočnoj Hrvatskoj takva vrsta sakralne gradnje prevladavat će tijekom prva tri desetljeća 18. stoljeća u vrijeme opsežne rekristijanizacije i kada povijesne prilike ne dopuštaju zahtjevnija rješenja. Iznimno tradicionalna forma može biti i uspješno interpretirana na nov način, sa stilskim obilježjima zrelog baroka kao što je to primjer s kapelom sv. Roka (1741.) u osječkom Gornjem gradu. Pri tome treba naglasiti da je okretanje kasnosrednjovjekovnim tipskim rješenjima, odnosno lokalnoj graditeljskoj baštini kao elementarnom rješenju za sakralnu arhitekturu uobičajeno za čitavo područje srednje Europe (a posebno u vrijeme povećane potrebe za izgradnjom) te obrađeni primjeri istočne Hrvatske ne čine iznimku u tome. U istraživanju su korišteni arhivski izvori, istraživanje građevina in situ i njezinih komparativnih primjera na području nekadašnje Ugarske i pokrajine Donje Austrije, kao i proučavanje tipologije sakralne arhitekture, na temelju čega se došlo do važnih spoznaja o porijeklu, razvoju i utjecaju prvih baroknih sakralnih građevina na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije. Iznesena saznanja važna su za hrvatsku povijest umjetnosti koja je njima dobila posve novu perspektivu na dio arhitektonske sakralne baštine 18. stoljeća u Hrvatskoj. Također, imajući na umu navedene spoznaje, ovdje obrađena arhitektura može se shvatiti u širem srednjoeuropskom kontekstu, prije svega kao važan dio u razumijevanju barokne arhitekture cijelog Podunavlja i graditelja koji su djelovali na tom području.

tipologija sakralne arhitekture, prva polovica 18. stoljeća, istočna Hrvatska, Habsburška MOnarhija, Beč i Ugarsa, Eugen Savojski, širenje baroknog stila Podunavljem, Johann Lucas von Hildebrandt, Franz Anton Pilgram, Dunavski graditeljski krug, vojni inženjeri, zreli barok

nije evidentirano