hrvatski

Što nakon (društvene) tranzicije? Kritičke crtice uz upotrebu tranzicijskog pristupa u sociološkim razmatranjima hrvatskoga društva

U radu su predstavljene aksijalne konture buduće obuhvatne, sistematske i temeljite kritičke valorizacije upotrebe koncepta tranzicije u sociološkom diskursu koji obilježava postsocijalističko razdoblje u Hrvatskoj. U tom su kontekstu naznačene određene terminološke nedoumice, disciplinarno je situiran tranzicijski pristup, ukazano je na korijene njegova pojavljivanja te su predstavljene krucijalne odrednice i ključne premise tranzicijskog modela. Osobita je pozornost posvećena ukazivanju na manjkavosti i različite tipove kritičkih objekcija upućenih tranzicijskom pristupu koji se očituju u sljedećim stavkama: a) mehanicističkom determinizmu i izvjesnom neoevolucionizmu, b) implicitnim teleološkim pretpostavkama, c) svojevrsnom političkom redukcionizmu, d) hipotezi o sekvencijalnosti tranzicije te e) prisutnosti određenih ideoloških primjesa. Na tom se tragu predstavljaju određene modifikacije kojima su se nastojali neutralizirati pojedini nedostaci tranzicijskog pristupa, što je impliciralo odmak od pojedinih rigidnih pretpostavki klasičnoga tranzicijskog modela i proliferaciju niza pristupa koji mogućnost različitih ishoda tranzicijskih procesa ostavljaju posve otvorenom opcijom. Nadalje se tematizira pitanje trenutačnog statusa hrvatskog društva u pogledu odvijanja dinamičkih transformacijskih procesa. Također se propituje heuristički potencijal, eksplanacijska snaga i, uopće, epistemološka opravdanost upotrebe tranzicijskog pristupa. Zbog niza identificiranih manjkavosti pri tom se konstatira neprimjerenost tranzicijskog pristupa za razmatranje razvojne dinamike hrvatskoga društva. Naposljetku se pledira na razvijanje autentičnih konceptualno- analitičkih alata pogodnih za izučavanje dinamičkih društvenih procesa odnosno za makroskopsko seciranje suvremenoga društvenog okruženja. Pri konstrukciji tih teorijskih instrumenata bitno je uvažavati kontekstualne specifičnosti pojedinog društva te primijeniti holistički pristup kojim se zahvaća cjelina društvenog univerzuma odnosno izbjegavaju mogući redukcionizmi implicirani pridavanjem analitičkog primata pojedinom području društvenosti. Izgradnja autentičnih teorijskih alata, podvlači se, pokazuje se neusporedivo plauzibilnijom opcijom od »uvoza« i nekritičke upotrebe u drugim društvenim sredinama sazdanih teorijskih modela.

tranzicijski model ; kritička valorizacija tranzicijskog pristupa ; eksplanacijska snaga tranzicijskog pristupa ; razvojna dinamika postsocijalističkih društava ; suvremeno hrvatsko društvo

nije evidentirano