hrvatski

Kategorizacija pacijenata ovisno o potrebama za zdravstvenom njegom

Potreba kategoriziranja pacijenata ovisno o količini zdravstvene njege koju je potrebno pružiti pacijentu prepoznata je početkom dvadesetog stoljeća, a značajan razvoj kategorizacije dogodio se tijekom 50-tih i 60-tih godina dvadesetog stoljeća s razvojem progresivne zdravstvene njege. Progresivna njega pacijenta znači njeno maksimalno prilagođavanje potrebama pacijenta odnosno patofiziološkim promjenama u organizmu. Zahtjeva pravovremeno primanje pacijenta, smještanje u postelju, poduzimanje odgovarajućeg liječenja i usmjeravanje njege liječenju. Prema navedenoj klasifikaciji težak pacijent je onaj kome je potrebna najveća količina rada u njezi i liječenju. Pri razvrstavanju pacijenata kod progresivne zdravstvene njege najčešće se koriste tri kategorije – intenzivna njega, poluintenzivna njega, minimalna (obična, standardna) njega. M. Warstler je postojeće tri kategorije modificirala 1972. godine u pet kategorija – samonjega, minimalna njega, intermedijalna njega, modificirana intenzivna njega i intenzivna njega. Utvrđivanje težine stanja pojedinih pacijenata (kategoriziranje pacijenta) pruža brzi uvid u težinu stanja pacijenta na odjelu, a time ukazuje i na potrebe za zdravstvenom njegom koju je potrebno pružiti. Pri kategoriziraju pacijenta mogu se koristiti dva pristupa – opis pojedinih čimbenika karakterističnih za pojedinu kategoriju, ili zasebno bodovanje pojedinih čimbenika i izračunavanje prosječne vrijednosti koja tada predstavlja kategoriju pacijenta. Ustanove koriste različite kategorizacije na primjer St Luke's hospital u Denveru koristila je kategorizaciju sačinjenu od 30 čimbenika koji se mogu svrstati u 5 kategorija – aktivnosti svakodnevnog života, medicinsko tehnički postupci, terapijski postupci, monitoring pacijenta, edukacija i savjetovanje te ostalo. Kategorizacija pacijenta iz studije San Joaquin uključuje slijedeće parametre – aktivnost, pokretljivost, održavanje osobne higijene, hranjenje, primjena i.v. terapije, praćenje stanja pacijenta. Procjenjuje se stanje pacijenta za pojedini parametar (ukupno 9 parametara) na skali od 1 do 4, i kategorija pacijenta se određuje prema broju parametara na skali (npr. najveći broj parametara na skali je procijenjen sa 2 te se pacijent svrstava u kategoriju 2). Kako bi bilo moguće kategorizirati pacijente, sukladno potrebama sestrinstva i zdravstva u Republici Hrvatskoj, ovisno o količini potrebne zdravstvene njege definirani su kritični čimbenici. Kritični čimbenici su indikatori koji predstavljaju aktivnosti koje najviše utječu na vrijeme utrošeno na pružanje zdravstvene njege. Odabir kritičnih čimbenika potrebnih za kategorizaciju pacijenata zasniva se na definiciji zdravstvene njege V. Henderson (koja definira ulogu medicinske sestre kao pružanje pomoći pacijentu pri zadovoljavanju četrnaest osnovnih ljudskih potreba) i definiciji zdravstvene njege D. Orem koja se temelji na ideji samozbrinjavanja. Pri odabiru kritičnih čimbenika za kategorizaciju pacijenta ovisno o potrebama za zdravstvenom njegom u obzir su uzeti i terapijski i dijagnostički postupci. Sukladno navedenom pri kategorizaciji pacijenti se razvrstavaju u četiri kategorije ovisno o potrebnoj pomoći pri zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba te ovisno o dijagnostičkim i terapijskim postupcima koji se kod pacijenta provode. O potrebnoj pomoći pri zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba, te o pomoći pri dijagnostičkim i terapijskim postupcima ovisi i količina zdravstvene njege koju medicinska sestra pruža, odnosno broj i kompleksnost intervencija koje ona pruža. Pri kategorizaciji pacijenta kao kritični čimbenici procjenjuju su slijedeći parametri: samostalnost pacijenta pri održavanju osobne higijene, oblačenju, hranjenju, eliminaciji, fizičkoj aktivnosti - hodanju i stajanju, sjedanju, premještanju i okretanju, rizik za pad, rizik za nastanak dekubitusa, mogućnost komunikacije pacijenta, potreba pacijenta za edukacijom, stanje svijesti, vitalni znakovi, specifični postupci u zdravstvenoj njezi (npr. njega rana, njega centralnog venskog katetera, drenaže, specifičnosti pri eliminaciji – eliminacija putem stoma, aspiracija bronhalnog stabla), dijagnostički i terapijski postupci. Za svaki od navedenih čimbenika opisane su pojedine kategorije na skali od 1 do 4 kako bi se medicinskim sestrama olakšala kategorizacija, a jednako tako postigla što veća objektivnost. Medicinska sestra svakodnevno procjenjuje stanje pacijenta prema navedenim čimbenicima, te ga ovisno o njegovim potrebama svrstava u određenu kategoriju na skali od 1 do 4. Pri tome svaka kategorija se zasebno boduje (broj bodova za pojedini čimbenik jednak je kategoriji u koju je pacijent svrstan – kategorija 2 iznosi 2 boda) i izračunava ukupan broj bodova. Ovisno o ukupnom broju bodova određuje se kategorija u koju je pacijent svrstan. Najmanji broj bodova koji pacijent može ostvariti je 16 u slučaju da je stanje pacijenta u svakoj kategoriji procijenjeno s 1, a najveći broj bodova koji pacijent može ostvariti je 64 u slučaju da u svakoj kategoriji stanje pacijenta procijenjeno s 4. U prvu kategoriju svrstaju se pacijenti koji su pri kategorizaciji ostvarili 16 do 26 bodova, u drugu kategoriju 27 do 40 bodova, u treću kategoriju 41 do 53 bodova, a u četvrtu od 54 do 64 bodova. Kategorizacija pacijenta pruža osnovu za brzi uvid u potrebe za zdravstvenom njegom pacijenta na pojedinom odjelu, u mijenjanje stanja pacijenta tijekom dana odnosno iz dana u dan, olakšava organizaciju zdravstvene njege i planiranje potrebe za medicinskim sestrama na pojedinim bolničkim odjelima.

kategorizacija ; pacijent

nije evidentirano